Mama

Po pravilu o posebnom danu, ovaj ne bi trebalo nazvati takvim. Ne slavimo rođendane, ne slavimo nikakve godišnjice, niti je kakav značajan vjerski praznik, zbog kojeg bi se, na dan njegovog obilježavanja, trebalo voljeti.

Još nisam čula za praznik života. Danas ga ja, majko, pravim i slavim, kako bih ti pisala, kao svih onih puta kada sam željela da ti kažem – hvala, izvini, volim te.

Ne mogu da ti gurnem papir ispod vrata, ali te i na drugi način moje riječi mogu pri jutru iznenaditi.

Znam da nisi očekivala, vidiš budna sam po zelenom svjetlu na društvenoj mreži, zoveš, ja ignorišem poziv. Misliš da meditiram ili pjevam. Uostalom, sve je u najboljem redu. I ja sam najbolja što trenutno mogu biti. Poznaješ me “u mali prst”, misliš poznaješ i sebe, ali se nekad sa okretom u prošlost iznenadiš koliko si se zaboravila i koliko si ti i ono što si tamo negdje bila – Za mene hrabrost nad hrabrostima! Prkos svakom prkosu, kući i komšiluku, koji je dozvolio meni da dišem, da sanjam i da se budim. Da živim život, da ga volim i da volim tebe kao početak i dio njega. Pa ako ti ikad dođe do uha tuđa gruba i nemila riječ, sjeti se moje. 

Sa mojim rastom, rasteš i ti. Sa mojim shvatanjima, shvatam i tebe. Sa ovom ljubavlju ka sebi, ljubim i tebe. I zato ti danas, majko, govorim, da kada bi me gore vratili, ja bih opet tebe birala, jer niko bolji ne bi me iznjeo, niti mi veće srce i dušu porodio.

Za sve ono što si učinila. Za svaki dinar koji si meni odvajala. Za sve ono što si rekla i prećutala. Za svo ono more i brigu koje si isplakala i za svu onu radost koju si sa mnom dijelila – Volim te! ❤

By Stihija blogger – Danica Pajic

Leave a Reply