Ne treba čekati da sistem pocne da radi da bismo mi počeli raditi ispravno. Upravo suprotno.
U poremecenom sistemu vrijednosti lična odgovornost postaje beskrajno bitna. Zato kodeks ne nastaje odozgo, nego iznutra, iz odluke svakog pojedinca da ne pristane na haos kao normu.
Raditi dobro u lošem sistemu nije naivnost, nego oblik otpora. To znači raditi savrseno kada drugi dolaze površno. Zavrsiti posao do kraja kada je svima svejedno. Ne pristajati na:”Hajde ba.”
Govoriti istinu i kada je neprijatna.
Govoriti istinu i kada se prešutkivanje i klimanje glavom nagrađuje.
Biti tačan, odgovoran i savjestan čak i kada ti okruženje poručuje da to nema smisla.
Čast u radu danas je vrlo konkretna. To je odluka da se ne učestvuje u javašluku. Ne uzeti prečicu koja šteti drugima. Ne zatvarati oči pred greškama. Ne prebacivati odgovornost niz hijerarhiju. Svaki mali ispravan postupak je korekcija sistema, makar nevidljiva i spora. Svaki pojedinac je vazan.
Ozbiljnost znači razumjeti posljedice. Svaki neurađen posao, svaka površnost i svaki kompromis sa vlastitim standardima ne ostaje izolovan. On se širi. Kao bolest. Jednako tako se širi i odgovornost.
Jedan jedini čovjek koji radi kako treba postavlja granicu ispod koje drugi teže mogu ići.
Ovaj kodeks nema kazne ni nagrade osim jedne, a to je da na kraju dana možeš stati iza onoga što si uradio. U vremenu opšteg rasula, to je već oblik dostojanstva.
Sistem se ne popravlja velikim gestama, nego upornim odbijanjem da budemo dio problema. Da se uklopimo u masu. Da se ugasimo.
Da nas ugase.
Svako od nas, svaki dan u svom malom prostoru djelovanja ili doprinosi javasluku ili ga smanjuje. Treće ne postoji.
I zapamtite miran san nema cijenu.
