Šta raditi kada vam u ambulantu dođe simulator i hipohondar? (Uz dozu humora koju medicina ponekad zaslužuje)

Šta raditi kada vam u ambulantu dođe simulator i hipohondar? (Uz dozu humora koju medicina ponekad zaslužuje)

Postoje dani u ambulanti kada pregledate pacijente sa upalom pluća, srčanim tegobama, astmom ili dijabetesom. Sve ide svojim tokom, anamneza, pregled, terapija i savjeti. A onda se otvore vrata i uđe osoba zbog koje bi medicinski fakulteti mogli uvesti poseban predmet.

To je onaj pacijent koji dolazi sa fasciklom debljom od prosječnog romana, nosi nalaze iz posljednjih petnaest godina, zna referentne vrijednosti bolje od laboratorijskog tehničara i već na ulazu kaže:
“Doktore, mislim da imam nešto veoma rijetko.”
Ako pri tome doda kako su svi prethodni ljekari “nešto propustili”, znate da vas očekuje zanimljiv radni dan. Stigao je gospodin Jezdimir.

Naravno, važno je odmah naglasiti da hipohondrija nije gluma, već stvaran psihološki problem u kojem osoba iskreno vjeruje da boluje od ozbiljne bolesti. S druge strane, simulator svjesno prikazuje ili preuveličava simptome radi određene koristi. Između ta dva svijeta postoji ogromna razlika, iako ponekad spolja izgledaju veoma slično.

Nekada su ljudi dolazili u ambulantu da pitaju doktora šta im je. Danas prvo pitaju internet. Nakon tri minute pretrage obična glavobolja postaje tumor mozga, kihanje vodi prema rijetkoj autoimunoj bolesti, a umor je siguran znak da je organizam pred kolapsom.
Doktor tada sluša rečenicu:
“Čitao sam na internetu.”
Inace mi doktori obozavamo ovu recenicu.

Naravno, internet može biti koristan izvor informacija, ali bez medicinskog znanja često stvara više straha nego koristi.

Simulator je opet posebna kategorija.
On zna kada treba šepati.
Zna kada treba duboko uzdahnuti.
Kašalj se misteriozno pojačava čim doktor uzme stetoskop. Ne kaslje dok nisi blizu.
Bol nestane kada treba otići kući, ali se vrati čim se pomene radna sposobnost ili komisija.
Ponekad bi i profesionalni glumci mogli učiti od pojedinih simulatora.
Naravno, nije svaki pacijent koji djeluje neuvjerljivo simulator. Mnoge bolesti imaju promjenljive simptome, zbog čega se nikada ne smije donositi zaključak na osnovu prvog utiska.

Ne zaboravite da je hipohondar čovjek koji zaista pati.
Za razliku od simulatora, hipohondar nije prevarant.
Njegova patnja je stvarna.
Njega boli strah.
Svaki novi osjećaj u tijelu postaje dokaz ozbiljne bolesti.
Blago preskakanje srca znači infarkt.
Grebanje u grlu znači karcinom.
Jedna afta u ustima postaje rijetka sistemska bolest. Normalan nalaz krvi ne donosi olakšanje.

Naprotiv.
Tada slijedi pitanje:
“Može li se to ipak nije vidjelo?”
Kako izgleda tipičan pregled?
Doktor:
“Šta vas muči?”
Pacijent:
“Sve.”
“Šta vas najviše boli?”
“Zavisi od dana.”
“Kada su počeli simptomi?”
“Još od osnovne škole.”
“Nalazi su uredni.”
“Zato sam i zabrinut.”
U tom trenutku razgovor ulazi u dimenziju iz koje nema brzog izlaza.
Fascikla koja ima svoju gravitaciju. Postoje pacijenti koji donesu jedan nalaz. Postoje oni koji donesu deset. A postoje i oni kojima je potrebna torba na točkiće.
Nalazi iz tri države. Pet magnetnih rezonanci. Sedam CT pregleda. Dvanaest ultrazvukova. Četrdeset laboratorijskih analiza.
Sve uredno.
Ali pacijent kaže:
“Osjećam da nešto ipak nije u redu.”
Svaki doktor je dobar, sve dok ne kaže da ste zdravi
Hipohondar često promijeni veliki broj ljekara.
Ne zato što su svi loši.
Već zato što nijedan nije pronašao bolest koju očekuje.
On traži potvrdu svog straha. Ako je ne dobije, traži drugo mišljenje. Pa treće. Pa dvadeseto.
Na kraju zna raspored ordinacija bolje od dostavljača pošte.

Simulator i bolovanje
Postoji zanimljiv fenomen.
Bol se pojača u ponedjeljak. Smanji u petak.
Potpuno nestane tokom godišnjeg odmora.
Ponovo se vrati kada treba na posao.
Naravno, medicina ne smije pretpostavljati da neko simulira bez ozbiljnih razloga. Međutim, iskustvo često nauči ljekare da pažljivo procjenjuju cijelu priču, a ne samo simptome.

Doktor mora biti psiholog. Veliki dio posla nije propisivanje lijekova. To je razgovor. Slušanje. Objašnjavanje. Umirivanje. Nekada je potrebno više vremena objasniti zašto pacijent nema ozbiljnu bolest nego liječiti stvarnu upalu pluća.

Zašto se hipohondrija ne liječi novim analizama?

Zato što problem nije u nalazima. Problem je u stalnoj potrebi za sigurnošću. Nova analiza donese mir. Na jedan dan. Zatim se pojavi novi simptom.
Novi strah. Nova pretraga. Krug počinje ispočetka.

Postoje pacijenti koji kažu:
“Doktore, ja nikad nisam bio zdrav.”
A imaju urednije nalaze od medicinskog osoblja.
Postoje i oni koji tvrde da su alergični na sve lijekove osim vitamina.
I naravno, uvijek postoji pacijent koji nakon deset minuta razgovora kaže:
“Zaboravio sam najvažnije.”
Tada počinje pravi pregled.
Da postoji disciplina u opisivanju simptoma, pojedini pacijenti osvojili bi zlatnu medalju.
Opis traje četrdeset minuta. Počinje padom sa bicikla 1997. godine. Završava jučerašnjim ručkom.
Doktor na kraju više nije siguran zbog čega je pacijent zapravo došao.

Kako pristupiti simulatoru?
Bez ljutnje. Bez ismijavanja. Bez optuživanja.
Svaki pacijent zaslužuje profesionalan pristup.
Potrebno je pažljivo uzeti anamnezu, obaviti pregled, dokumentovati nalaze i donositi odluke na osnovu činjenica, a ne pretpostavki.

Kako pomoći hipohondru?
Najvažnije je ne omalovažavati njegove tegobe.
Rečenice poput:
“To vam je samo u glavi.”
najčešće pogoršavaju problem.
Mnogo je korisnije objasniti da su simptomi stvarni, ali da njihov uzrok nije opasna organska bolest nego pojačana usmjerenost na tjelesne senzacije i anksioznost. Kod mnogih osoba pomažu psihološko savjetovanje i kognitivno-bihevioralna terapija, a nekada i lijekovi koje propiše psihijatar.

Kažu da postoje tri vrste pacijenata.
Prvi dođe prekasno.
Drugi dođe na vrijeme.
Treći dođe prije nego što se bolest uopšte sjeti da nastane.
Treći obično ima već zakazan CT, dvije laboratorije i pitanje da li bi bilo dobro uraditi preventivnu magnetnu rezonancu cijelog tijela.
Naravno, šala je sastavni dio svakodnevnog života zdravstvenih radnika. Humor pomaže da se lakše nose sa stresom, ali nikada ne smije biti usmjeren protiv pacijenta niti umanjivati njegovu patnju, jer iza simulatora ponekad se krije ozbiljan problem.
Iza hipohondra često stoji veliki strah.
A iza svakog susreta ostaje ista obaveza ljekara, saslušati, pregledati, razmišljati i pomoći najbolje što može.
Na kraju, medicina nije samo nauka o bolestima. Ona je prije svega umjetnost razumijevanja ljudi. Neki pacijenti donose jasne simptome i jednostavne dijagnoze. Drugi donose strahove, sumnje i priče koje se teško uklapaju u udžbenike. Upravo tada dolaze do izražaja iskustvo, strpljenje i sposobnost komunikacije. Ponekad je najbolji lijek dobra riječ, iskren razgovor i objašnjenje da uredan nalaz nije neprijatelj, već dobra vijest.