Postoji jedna mala životna ironija, a to je rijetko biramo s kim ćemo dijeliti kancelariju, hodnik ili svakodnevicu, ali skoro uvijek biramo kako ćemo se ponašati. A tu počinje prava umjetnost.
Prema ljudima koje ne voliš i ne cijeniš ne treba ti ni Oskar za glumu, ni diploma iz diplomatije. Dovoljna je pristojnost na nivou dobar dan i doviđenja, uz diskretno očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja.
Drugim riječima budi korektan, ali ne i emotivno investiran.
Naravno, postoji i napredni nivo. To je aktivno slušanje bez stvarnog slušanja. Klimaš glavom, povremeno ubaciš “u redu”, “razumijem” i “zanimljivo”, dok u glavi planiraš večeru ili godišnji odmor. To je ta fina granica između socijalne funkcionalnosti i unutrašnjeg bijega.
Važno je i ne pokušavati popraviti ljude. Neki ljudi nisu kvar koji treba popraviti, nego činjenica koju treba prihvatiti.
Satirično gledano, rad s takvim osobama je kao pretplata koju nisi naručio, ali je nekako stalno obnavljaš. Ne možeš je otkazati, ali možeš smanjiti notifikacije. Minimalna komunikacija, maksimalna jasnoća, bez viska rijeci, bez tračeva, bez ulaska u njihove male drame koje imaju više sezona nego prosječna spanska sapunica.
I najvažnije, ne spuštaj vlastiti standard ponašanja zbog tuđeg, jer kad počneš ličiti na ono što ne podnosiš, onda si izgubio i utakmicu i publiku.
Dakle, formula je jednostavna, distanca bez drame, pristojnost bez iluzija i osmijeh koji ne obećava ništa osim profesionalnog minimuma.
Hvala na paznji.
