Doktori često misle da su nešto posebno u odnosu na ostale profesije. I ruku na srce, dijelom su u pravu. Malo ko svakodnevno balansira između života, smrti, birokratije i aparata koji pišti bez jasnog razloga. Problem nastaje onda kad se to “posebno” pretvori u stav, a stav u trajno podignutu obrvu i nos prema svijetu.
Medicinski fakultet je dug, težak i nemilosrdan. Godinama učiš da ne spavaš, da jedeš na brzinu, da emocije ostaviš pred vratima vizite. Negdje usput naučiš i da preživljavanje u sistemu zahtijeva uvjerenje da vrijediš više nego što te taj isti sistem tretira. Tako se rađa doktor koji duboko u sebi misli, ako sam sve ovo izdržao, mora da sam poseban.
Tu je i odgovornost. Kada pogriješiš u većini profesija ispravka je izvinjenje ili eventualno mail. Kod doktora greška ima ime, prezime i porodicu koja te čeka ispred sale. Nije mala stvar živjeti s tim teretom. Neki ga nose tiho. Drugi ga kompenzuju egom veličine CT aparata.
I onda dolazi pomalo smiješan dio: bijeli mantil kao neformalna kruna, stetoskop kao orden, a hodnikom se ne hoda, hoda se sa svrhom. Ako ne izgledaš umorno i nadrndano, neko bi mogao pomisliti da nisi ozbiljan doktor. Smijeh? Može, ali tiho. Priznati da ne znaš? Samo uz obaveznu fusnotu da si “vidio slično 2007., ali nije bilo ovako”.
Doktori često zaborave da su osim ljekara i obicni ljudi. Da nisu jedini koji rade pod pritiskom, koji nose odgovornost, koji su potplaćeni, iscrpljeni i sistemski zanemareni. Razlika je samo što se doktorima od početka govori da su “pozvani”, a ne zaposleni. A kad ti kažu da imaš poziv, lako povjeruješ da si iznad ostalih.
Istina je negdje na sredini. Doktori nisu bogovi. Nisu ni obične birokrate u bijelom. Oni su ljudi koji rade težak posao, često pretežak i ponekad se iza osjećaja posebnosti krije samo umor, strah i potreba da vjeruju da sve to ima smisla.
