“Nema dana a da ne čujem o nekim ljudima kako su ulizice.
Kako mijenjaju mišljenje brže nego što vjetar okrene smjer.
Kako su danas za jednog, sutra za drugog, samo da budu bliže moći, parama, koristi.
Ulizuju se šefovima, političarima, onima s debelim novčanikom ili praznim moralom, nije im važno.
Glavno da im se otvore neka vrata, da dobiju ono što žele, makar izgubili sebe.
A kad ih gledaš, sve im je nasmijano lice, sve je “šefe”, “brate”, “ti si kralj”…
Ali iza leđa, oštriji su od noža.
Tiho, sitno, ali sigurno, režu sve što im više ne treba.
Nekad se pitam, je li to naučeno, ili u njima oduvijek tinja nešto što ih tjera da puze pred jačima i gaze slabije?
Je li to strah ili praznina?
Ili samo navika da budu tu gdje je toplo, bez obzira ko pali vatru?
Ali neka, svako bira svoj put.
Jedni čuvaju obraz, pa makar išli teže.
Drugi ga prodaju, pa misle da su pametniji.
Na kraju, nije važno kako izgledaš pred drugima, već kako spavaš sam sa sobom.
Jer ogledalo ne laže.
I noć je duga kad te grize vlastita savjest”.
~nepoznat autor
