“Pustila je. Bez razmišljanja ili riječi, samo je pustila.
Pustila je strah.
Pustila je osuđivanje.
Pustila je sve misli koje se motaju oko njezine glave.
Pustila je neodlučnost iz sebe.
Pustila je sve “prave” razloge.
Potpuno, bez oklijevanja i bez zabrinutosti, samo je pustila.
Nikoga nije pitala za savjet.
Nije čitala knjige o tome kako pustiti.
Jednostavno je pustila.
Pustila je sve uspomene koje su je sputavale.
Pustila je sav strah zbog kojeg nije mogla krenuti naprijed.
Pustila je planiranje i kalkuliranje kako to napraviti kako treba.
Nije obećala da će pustiti.
Nije o tome vodila dnevnik.
Nije odredila datum kada će to napraviti.
Nije objavila svima, nije dala oglas u novine.
Nije provjerila vremensku prognozu, ni pročitala svoj dnevni horoskop.
Jednostavno je pustila.
Nije analizirala treba li pustiti.
Nije nazvala svoju prijateljicu da razgovaraju o tome.
Nije se bavila duhovnošću ni umom.
Nije izgovarala molitve.
Nije izgovorila niti jednu riječ.
Samo je pustila.
Nitko nije bio tu kada se to dogodilo.
Nije bilo pljeska ni čestitki.
Nitko joj nije zahvalio niti je pohvalio.
Nitko nije ništa primijetio.
Poput lista koji pada sa drveta, jednostavno je pustila.
Nije bilo napora.
Nije bilo borbe.
Nije bilo dobro i nije bilo loše.
Bilo je to što je bilo i to je upravo samo to.
U tom procesu puštanja, samo je pustila da sve bude kako treba biti.
Mali osmjeh pojavio se na njenom licu.
Lagani vjetar puhnuo je kroz nju. A sunce i mjesec su sjali zauvijek…”
- Rev. Safire Rose
