Akademski nepotizam, porodični klanovi i zatvoreni krugovi u nauci sve više potiskuju merit sistem. Satiričan, ali ozbiljan osvrt.
U teoriji, nauka počiva na dokazima, metodologiji i provjerljivim rezultatima. U praksi, sve češće počiva na prezimenima. Akademski nepotizam više nije izuzetak, nego obrazac ponašanja koji se ponavlja širom regiona, a nerijetko i šire.
Satira tu ne služi da umanji problem, već da ga učini vidljivim.
Naučni radovi danas često podsjećaju na porodična stabla. Ista prezimena, ista akademska loza, ista imena koja se rotiraju iz rada u rad. Uloga pojedinih autora ostaje nejasna, ali je njihovo prisustvo neupitno.
Formalni kriteriji su ispunjeni. Suštinski merit sistem je potisnut.
Porodične akademije i zatvoreni krugovi
Poseban oblik akademskog nepotizma ogleda se u osnivanju privatnih ili parainstitucionalnih akademija nauka. Članstvo se ne zasniva na međunarodnom prepoznavanju ili relevantnim istraživanjima, već na lojalnosti i pripadnosti određenom krugu.
Znanje prestaje biti univerzalno, a postaje vlasništvo.
Naučni skupovi bez naučne rasprave
Naučni kongresi i simpoziji, koji bi trebali biti prostor kritičkog dijaloga, sve češće liče na porodicna ritualna okupljanja. Prezentacije prolaze bez pitanja, zaključci bez osporavanja, a kritika se doživljava kao lični napad.
Atmosfera je porodična. Samo baklava nedostaje.
Kad pitanje „šta“ zamijeni pitanje „čiji“
U zdravom akademskom sistemu ključno pitanje glasi: šta si dokazao? U sistemu opterećenom nepotizmom, pitanje je: čiji si?
Takav pristup obeshrabruje mlade istraživače, gura talentovane pojedince na margine i nagrađuje prosječnost. Dugoročno, posljedica je gubitak povjerenja u nauku kao instituciju.
Ko ima pristup akademskoj sceni?
Prostor postoji za one koji su:
dobro umreženi, imaju brdo love
porodično ili interesno povezani
već dio zatvorenog kruga
Nazalost sve je manje prostora za one koji nude:
originalne ideje
kritičko mišljenje
nezavisnost
Satira kao signal, ne kao bijeg
Satira u ovom kontekstu nije ismijavanje nauke, nego upozorenje. Kada argumenti više ne prolaze, ironija ostaje posljednje sredstvo da se ukaže na sistemski problem.
Jer nauka koja se nasljeđuje, a ne provjerava, prestaje biti nauka.
Zaključak
Bez transparentnosti, stvarne evaluacije i prekida s akademskim nepotizmom, nauka gubi kredibilitet. A društvo koje izgubi povjerenje u nauku, gubi i temelj za razvoj.
Pitanje zato ostaje otvoreno:
ima li u savremenoj nauci mjesta za one koji nemaju prezime, ali imaju znanje?
