Posljednjih godina mnogi ljekari imaju isti neugodan utisak dameđu pacijentima oboljelim od malignih bolesti sve češće viđamo ljude za koje bismo nekada rekli da su „premladi za takvu dijagnozu“.

To više nije samo subjektivan utisak.

Velika analiza američkog National Cancer Institutea pokazala je da je između 2010. i 2019. godine incidenca čak 14 od 33 analizirane vrste karcinoma porasla u najmanje jednoj dobnoj grupi mlađoj od 50 godina. Među njima su bili karcinom dojke i kolorektalni karcinom. Važno je, međutim, reći i drugu polovinu priče: nisu svi karcinomi u porastu, a ukupna stopa svih karcinoma kod mlađih osoba u toj analizi nije porasla.

Zbog toga se nameće pitanje: šta se promijenilo?

Promijenio se način života, tjelesna težina populacije, fizička aktivnost, konzumiranje alkohola, struktura prehrane, količina industrijski prerađene hrane, okoliš kojem smo izloženi, ali i način proizvodnje hrane.

I tu dolazimo do pesticida.

Koliko je zapravo „prskano“ ono što jedemo?

Pesticidi su sredstva kojima se biljke štite od insekata, gljivica, korova i drugih štetočina. Bez njih bi savremena poljoprivredna proizvodnja bila znatno teža i prinosi manji.

Problem je što pesticidi nisu biološki neutralne supstance.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da pesticidi mogu biti potencijalno toksični za čovjeka te da zdravstveni efekti zavise od vrste sredstva, količine, trajanja i načina izlaganja. Dugotrajna ili velika izloženost određenim pesticidima može biti povezana i sa ozbiljnim zdravstvenim posljedicama, uključujući pojedine maligne bolesti.

Ovdje postoji jedna veoma važna razlika.

Nije isto biti profesionalno izložen velikim količinama pesticida i pojesti jabuku na kojoj se nalazi veoma mala količina dozvoljenog ostatka pesticida.

Poljoprivredni radnik koji godinama rukuje pesticidima može biti izložen neuporedivo većim dozama od potrošača.

Upravo zbog toga postoje maksimalno dozvoljene količine ostataka pesticida u hrani – takozvani MRL (Maximum Residue Levels). FAO i WHO kontinuirano procjenjuju toksičnost pesticida, akutnu i hroničnu izloženost, genotoksičnost, karcinogenost, reproduktivnu i razvojnu toksičnost i na osnovu toga određuju prihvatljive nivoe izloženosti. Najnovije evaluacije objavljene su i tokom 2026. godine.

A šta je sa pesticidima koji su povezani sa rakom?

Tu stvari postaju zanimljivije.

IARC – Međunarodna agencija za istraživanje raka – klasifikovala je, na primjer, glifosat kao „vjerovatno karcinogen za ljude“ (Group 2A), na osnovu ograničenih dokaza kod ljudi, dovoljnog nivoa dokaza kod eksperimentalnih životinja i drugih podataka.

Ali izraz „vjerovatno karcinogen“ ne znači da će količina koja eventualno ostane na jednoj jabuci izazvati karcinom.

To je razlika između hazarda i rizika.

Hazard govori da određena supstanca pod nekim uslovima može izazvati štetu. Rizik zavisi od toga koliko smo toj supstanci izloženi.

WHO zato naglašava da se procjena rizika ostataka pesticida u hrani mora zasnivati na stvarnoj dozi kojoj je potrošač izložen.

Drugim riječima nije dovoljno pitati „ima li pesticida?“

Pravo pitanje je:

Kojeg pesticida, koliko, koliko često i tokom koliko godina?

Možemo li onda pesticide optužiti za porast karcinoma kod mladih?

Za sada – ne.

Nemamo kvalitetne dokaze koji bi pokazali da je porast malignih bolesti kod mlađih ljudi posljedica upravo ostataka pesticida na voću i povrću.

To bi bilo previše pojednostavljeno objašnjenje veoma kompleksnog problema.

Rak gotovo nikada nema samo jedan uzrok.

Genetika, pušenje, alkohol, gojaznost, nedovoljna fizička aktivnost, metabolički poremećaji, infekcije, UV zračenje, profesionalna i okolišna izloženost, prehrambene navike i starenje ćelija samo su neki od faktora koji mogu učestvovati u nastanku malignih bolesti.

Kod porasta pojedinih karcinoma među mlađim ljudima naučnici još pokušavaju utvrditi koliko doprinose promjene u načinu života, gojaznost, prehrana, mikrobiom, okolišni faktori, bolja dijagnostika i drugi uzroci.

Paradoks: zbog straha od pesticida ne bismo trebali prestati jesti voće i povrće

To bi vjerovatno bila najgora poruka koju možemo izvući iz cijele priče.

Dok za male ostatke pesticida u hrani ne možemo jednostavno reći da uzrokuju rak, za prehranu bogatu biljnom hranom imamo mnogo dokaza o zdravstvenoj koristi.

World Cancer Research Fund preporučuje da integralne žitarice, povrće, voće i mahunarke čine značajan dio svakodnevne prehrane. Posebno su jaki dokazi da prehrambena vlakna smanjuju rizik kolorektalnog karcinoma. Biljna prehrana također pomaže održavanju zdrave tjelesne težine, što je dodatno važno u prevenciji malignih bolesti.

Dakle, rješenje nije:

„Neću jesti jagode jer su možda prskane.“

Mnogo razumniji zaključak je:

„Jest ću voće i povrće, ali ću pokušati smanjiti nepotrebnu izloženost pesticidima.“

Šta možemo praktično uraditi?

Voće i povrće treba dobro oprati pod tekućom vodom. WHO navodi da pranje, a kod određenih namirnica i guljenje, može smanjiti količinu ostataka pesticida, a istovremeno smanjuje i mikrobiološku kontaminaciju.

Dobro je mijenjati vrste voća i povrća koje jedemo i izvore iz kojih ih kupujemo, umjesto da tokom cijele godine jedemo velike količine samo nekoliko namirnica.

Kada je moguće, treba birati sezonske proizvode i hranu poznatog porijekla. Ako sami uzgajamo voće i povrće i koristimo sredstva za zaštitu bilja, posebno je važno poštovati propisanu dozu i karencu tj. vrijeme koje mora proći između posljednjeg tretiranja biljke i berbe.

I još nešto: „domaće“ nije automatski sinonim za „bez pesticida“. Nepravilno korištenje sredstava za zaštitu bilja u maloj privatnoj proizvodnji također može predstavljati problem.

Možda problem nije jedna jabuka, nego ono čemu smo izloženi decenijama

Kada govorimo o raku i okolišu, najveći izazov savremene medicine upravo je dugotrajna izloženost.

Čovjek nije izložen samo jednoj supstanci. Tokom desetljeća izloženi smo brojnim hemikalijama iz hrane, vode, zraka, radne sredine i svakodnevnog života. Upravo je proučavanje efekata takvih dugotrajnih i kombinovanih izloženosti jedan od velikih izazova epidemiologije.

Zbog toga nije naučno opravdano širiti strah da je svaka „prskana“ jabuka opasna, ali jednako tako nije opravdano reći da pitanje pesticida u hrani nije važno.

Važno je.

Zato postoje kontrola hrane, maksimalno dozvoljeni nivoi ostataka pesticida i stalne toksikološke procjene.

A činjenica da se pojedine maligne bolesti sve češće dijagnosticiraju kod mlađih ljudi dovoljan je razlog da ozbiljno istražujemo sve potencijalne faktore od gojaznosti i načina prehrane do okolišnih i profesionalnih izloženosti.

Bez panike, ali i bez zatvaranja očiju.

Voće i povrće i dalje trebamo jesti. Samo bismo trebali imati pravo znati šta je na njemu, čime je tretirano i da li hrana koju svakodnevno stavljamo na sto zaista zadovoljava propisane sigurnosne standarde.