Kratki priručnik: Kako hodati i ponašati se po bolnici ako ste tu zalutali greškom sistema
- Hodajte glasno.
Bolnica je, prije svega, mjesto gdje svi moraju znati da ste vi stigli. Vrata se ne otvaraju, vrata se udaraju. Hodnik nije hodnik, nego pista za demonstraciju vaše unutrašnje praznine koja odzvanja kroz cipele i ego. - Telefon držite kao produžetak mozga, jer drugo nemate. Razgovarajte glasno. Po mogućnosti o temama od državnog značaja: “ko je kome šta rekao, šta ste jeli i kako „ovdje niko ništa ne radi“. Pacijenti trebaju znati da ste vi važniji od njihovog bola.
- Ne pozdravljajte ili pozdravite s kakoj’ ili sta ima.
Pozdrav je znak civilizacije, a to bi moglo narušiti pažljivo građeni imidž slučajne greške u zapošljavanju. Prođite pored kolega kao da su inventar, a ne ljudi. - Papire nosite brzo i nervozno.
Ne zato što žurite, nego da izgleda kao da puno radite. Suština je u iluziji kretanja, ne u postizanju cilja. Ako vas neko nešto pita, uzdahnite duboko i kukajte, da shvati koliko je njegovo postojanje teret. - Pacijenta gledajte kao smetnju.
To što je bolestan je njegov lični problem. Vi ste tu zbog plate, ne zbog smisla. Empatija je opasna, mogla bi probuditi savjest, a ona dugo spava.
Uvijek imajte izraz blage uvrijeđenosti, kao da vam je neko oteo život iz snova i stavio vas na silu među ljude i odgovornost. To daje posebnu notu tragične veličine. - I na kraju najvažnije: nikad ne učite.
Znanje je nestabilno. Ono razotkriva razliku između titule i vrijednosti. Mnogo je sigurnije ostati u zoni samouvjerene praznine.
Ipak, postoji problem sa ovim priručnikom:
Bolnica pamti. Zidovi pamte korake onih koji su hodali tiho, govorili smireno i liječili prisustvom, ne samo terapijom.
I uvijek se vidi razlika između onih koji nose mantil i onih koji nose poziv.
Ova moja satira je samo ogledalo. Neki će se nasmijati, a neki će se prepoznati.
