Ljubav u doba korone
Roman nastao slucajno
Prica o malim i velikih ljudima.
Priča o istini koja će mnoge zaboljeti. Roman koji se mnogima neće svidjeti.
Ljubav u doba korone je spoznaja da bolesti prolaze, vladari padaju, društva zaboravljaju, ali da način na koji volimo u kriznim vremenima ostaje kao najtačniji zapis o tome ko smo bili. Nadam se da smo bili ljudi, bar neki od nas.
Ljubav u doba korone govori o ljubavi koja se rađa i opstaje u uslovima globalne prijetnje, izolacije i straha. U Ljubavi u doba korone ona postaje javni čin, etički izbor, odgovornost prema drugom čovjeku, čak i onda kada taj izbor ugrožava vlastiti život.
Ovdje ljubav nije bijeg, već ostanak pokraj bolesnog čovjeka. Ljubav za čovjeka nije san, već svjesna odluka. Nije obećanje vječnosti, već čin humanosti u vremenu kada je ljudskost najugroženija.
Oni koji su trebali da vode prvi su nestali.
Ne u haosu, ne u panici, već proračunato, tiho, administrativno čisto.
Povukli su se prije nego što je mrak pao, prije nego što je strah postao zajednički. Kao miševi koji prvi osjete dim, nestali su u pukotinama sistema koji su sami gradili za sebe.
Ostavili su iza sebe prazne stolice, potpisane odluke bez lica i naređenja bez odgovornosti. Vodstvo se svelo na odsustvo, a autoritet na tišinu.
U crvenoj zoni ostali su oni bez izbora: iscrpljeni, preplašeni, ali prisutni.
Oni koji nisu imali gdje pobjeći, niti su znali kako da se opravdaju.
Najveća izdajau tim trenucima nije bila u strahu, jer strah je ljudski.
Izdaja je bila u bijegu onih koji su imali moć da ostanu.
Koji su nosili titule, funkcije i obećanja, a u presudnom trenutku ponijeli samo vlastitu kožu. I zbrisali.
Kasnije su se trijumfalno vraćali.
Čisti, odmorni, puni savjeta.
Govoreći o procedurama, analizama i lekcijama, ali niko više nije slušao iste riječi na isti način. Niti smo ih gledali istim očima.
Jer autoritet se ne gradi naredbama, nego ostankom.
A vođe se ne prepoznaju po položaju, nego po tome da li su tu kada je najteže.
Gospodin Šulc svakako nije bio vođa.
Sve je počelo ismijavanjem virusa u fazonu: “Pusti ba, neće nas.”
A onda je izolovan prvi virus korone u našem kantonu.
Sjećam se tišine. Ne one smirene, nego guste, ljepljive tišine u kojoj niko ne zna šta da kaže. Nevjerica se brzo pretvorila u čisti izvorni strah, ali niko to nije glasno izgovarao. U sebi smo računali: dan, dva, možda sedmica. Kao onomad kad je počeo rat, uvjereni da će brzo proći.
Ali nije.
Trajalo je skoro dvije godine. Dovoljno dugo da shvatim koliko zapravo nismo bili spremni. Ne medicinski, nego ljudski i sistemski.
Nismo imali plan. Imali smo improvizaciju.
Nismo imali vodstvo.
Imali smo hijerarhiju. Lazne autoritete bez pokrića. Nismo im vjerovali.
Sjećam se prve sobe za potencijalne pacijente sa koronom.
Dva respiratora koji da nisu bili patetični, izgledali bi smiješno.
Korona je bila jedna odluka koja nikada nije trebala biti donesena na papiru, nego u savjesti.
Savjest je bila luksuz koji rukovodioci nisu nosili sa sobom.
Formalnosti su završili brzo.
Potpisi, zapisnici, sastanci. Kao da će papir i “palamudjenje” zaustaviti virus.
Kao da će titula zaštititi od odgovornosti.
Nismo imali čak ni zastitnu opremu.
Ali mi smo ostajali.
Ne zato što smo bili hrabriji, nego zato što nismo znali kako otići. U glavi hiljadu dilema, ali moral, čast i odgovornost prema čovjeku su pobijedili.
Nismo otišli, jer neko je morao ostati.
Neko je morao gledati u oči ljude koji se guše od straha, iscrpljenosti i neizvjesnosti. Dok virus smrti briše sve pred sobom.
Gospodin Šulc je danima razmišljao, ali ne o tome kako spasiti sve, nego koga će žrtvovati, a koga zaštititi.
Kako ostati čist u prljavoj situaciji. Za takve stvari je bio ekspert.
Danima je razmišljao kako sačuvati sebe, fotelju i svoje podobne drugare,
Tada sam shvatila da i u pandemiji postoje podobni.
I oni drugi.
Razlika nije bila u znanju.
Bila je u tome ko ostaje u crvenoj zoni kad nastaju herojske priče,
a ko bježi u sterilnu sigurnost i kasnije se vraća s komentarima i savjetima.
Mi koji smo ostali, nismo izašli jači.
Izašli smo ogoljeni, potrošeni, izgubljeni.
Ali bar znamo jedno:
u tim danima nismo okrenuli leđa čovjeku.
Nastaviće se…
Sva prava pridrzana – copyrighted J.B.
Napomena: Likovi i dogadjaji su proizvod mašte i svaka slicnost sa stvarnim osobama je samo slucajna.
