Umor poslije dežurstva ne treba skrivati. Nije to običan umor koji se riješi jednom kafom, jednim slobodnim danom ili dužim spavanjem tokom vikenda. To je umor koji se godinama taloži poput slojeva sedimentnih stijena. Nekada se pitam koliko dugo ćemo biti stijene?
Svako dežurstvo ostavi po jedan nevidljivi trag. Negdje novu boru oko očiju. Negdje pokoji sijedi pramen. Negdje početak aterosklerotskog plaka koji će se jednog dana pojaviti na ultrazvuku kao neželjeni suvenir profesionalnog života. Pitam se da li smo ispravno odabrali?
Najviše tragova ipak ostane na duši. Tamo se ne pišu bilješke. Tamo se pišu romani. Uglavnom drame. Često tragedije. I vrlo rijetko poneka komedija.
Ljudi često vide zdravstvenog radnika kada ulazi na posao. Vide ga kroz hrpu para, kroz plave koverte. Vide ga u urednoj uniformi, sa osmijehom i prividnom energijom. Ne vide ga kada izlazi nakon dvadeset četiri sata rada. Kao zombi. Ne vide kako sjedi u automobilu nekoliko minuta prije nego što krene kući, jer pokušava sabrati misli, plašeći se da ne zaspi za volanom dok se vozi kući. Ne vide kako zaboravlja gdje je ostavio ključeve, telefon ili naočale. Ne vide kako mu treba nekoliko sekundi da se sjeti koji je dan u sedmici. Tu su još i ukućani, koje uglavnom nije briga koliko smo radili. SVako traći svoje.
Niko ne pita radimo li nedjeljom. Radimo. Niko ne pita radimo li praznicima. Radimo.
Niko ne pita jesmo li bili budni cijelu noć. Jesmo.
Niko ne pita imamo li glavobolju, bolove u vratu. Niko ne zna taj osjećaj kad noge bride od umora.
Niko ne pita koliko puta smo tokom jedne smjene morali donijeti odluku koja može promijeniti nečiji život.
A takve odluke dolaze upravo onda kada je mozak najumorniji.
Noćne smjene su posebna vrsta iskušenja i patnje. I danas proklinjem osobu koja je smislila 24 satno dežurstvo. To je poseban zločin. Priroda je čovjeka stvorila da noću spava. Organizam tada usporava, hormoni se mijenjaju, srce radi drugačijim ritmom, a mozak traži odmor. Međutim, bolnica ne poznaje biološki sat. Infarkt ne pita koliko je sati. Astmatični napad ne čeka jutarnju smjenu. Krvarenje ne poštuje vikende.
Zbog toga zdravstveni radnici ostaju budni dok ostatak grada spava.
I tu počinje borba između profesionalne odgovornosti i ljudskih granica.
Negdje oko dva ili tri sata ujutro nastupa period koji bi se mogao nazvati “zona sumraka”. Oči se same zatvaraju. Koncentracija opada. Kafa više nema farmakološki efekat nego emocionalni. Pijete je jer pogrešno vjerujete da pomaže. Mozak funkcioniše na osnovu sjećanja da je nekada pomagala. A adrenalin šiba. Kortizol luduje jos dest narednih dana.
Tada se otvore vrata. Dolazi kolega. Vodi pacijenta. U tri ujutro.
Na licu vam se pojavi osmijeh. Morate biti profesionalac.
Vaš osmijeh govori: “Naravno, pogledat ćemo pacijenta.”
Ali iza tog osmijeha skriva se čitava biblioteka neizgovorenih misli.
Najradije biste rekli mnogo toga. Niko ne zna šta sve ostane neizgovoreno.
Možda čak i nešto što nije za objavljivanje.
Međutim, medicina je profesija samokontrole. Pa se samo nasmiješite. Kolega se nasmiješi. Oboje znate istinu.
Oboje glumite da je sve normalno.
Pacijent nema pojma da upravo prisustvuje jednom od najstarijih rituala zdravstvenog sistema, susretu dva iscrpljena čovjeka koji pokušavaju izgledati funkcionalno.
To je posebna vrsta glume za koju se ne dodjeljuju nagrade.
Dežurstva ne ostavljaju posljedice samo na tijelu. Ona polako mijenjaju život. Porodica ruča bez vas. Djeca odrastaju dok ste na poslu. Rođendani prolaze. Praznici prolaze. Godišnjice prolaze.
Vremenom počinjete računati dane drugačije od ostalih ljudi.
Ne dijelite vrijeme na ponedjeljak, utorak i srijedu.
Dijelite ga na “prije dežurstva” i “poslije dežurstva”.
Planiranje života postaje gotovo nemoguće. Kada prijatelji organizuju druženje, prvo gledate raspored smjena. Kada porodica planira putovanje, prvo gledate raspored smjena. Kada želite otići na pregled kod vlastitog ljekara, opet gledate raspored smjena.
Paradoksalno, ljudi koji brinu o zdravlju drugih često najmanje vremena imaju za vlastito zdravlje. Još jedna stvar koju mnogi ne razumiju jeste neizvjesnost.
Svako dežurstvo počinje isto.
Nikada ne znate kako će završiti.
Može biti mirna noć.
Može biti noć koju ćete pamtiti godinama.
Može biti slučaj koji ćete prepričavati kolegama.
Može biti pacijent kojeg nikada nećete zaboraviti.
U tome i jeste težina ovog posla.
Vozač autobusa zna svoju rutu. Nastavnik zna svoj raspored časova. Računovođa zna koliko ga dokumenata čeka.
U bolnici ništa nije sigurno.
Telefon može zazvoniti svakog trenutka. A sa svakim pozivom dolazi nova priča.
Nova odgovornost.
Nova neizvjesnost.
Zato ljudi koji nikada nisu radili dežurstva često teško razumiju njihov stvarni teret. Oni vide samo broj sati. Međutim, problem nije samo u satima.
Problem je u intenzitetu. U stalnoj pripravnosti.
U činjenici da se nikada potpuno ne opustite.
Čak i kada sjednete na nekoliko minuta, dio mozga ostaje budan i osluškuje hodnik, telefon, monitor ili zvono. To stanje traje satima. Ponekad godinama.
I onda se neko začudi kada zdravstveni radnik izgleda umorno.
Društvo ponekad očekuje da nakon neprospavane noći budete nasmijani, produktivni, ljubazni, koncentrisani, emocionalno stabilni i fizički odmorni. Drugim riječima, očekuje se da budete kombinacija olimpijskog sportiste, zen monaha i robota najnovije generacije.
Ako pokažete umor, neko će reći da ste neraspoloženi.
Ako priznate iscrpljenost, neko će reći da se žalite.
Ako kažete da je teško, neko će odgovoriti da ste sami birali profesiju.
Da, birali smo profesiju.
Nismo birali hronični nedostatak sna.
Nismo birali biološke posljedice rada noću.
Nismo birali činjenicu da ljudski organizam nije projektovan za beskonačnu budnost.
Naučna istraživanja već godinama upozoravaju da dugotrajan rad u noćnim smjenama povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti, metaboličkih poremećaja, poremećaja sna, anksioznosti i profesionalnog sagorijevanja. Međutim, zdravstveni radnici često nastavljaju dalje jer sistem mora funkcionisati.
Pacijenti ne mogu čekati. Bolest ne pravi pauzu. Zato ni dežurstva ne prestaju.
Možda je upravo zato između zdravstvenih radnika stvorena posebna vrsta razumijevanja. Ne treba mnogo riječi. Dovoljan je pogled preko šolje kafe u četiri ujutro. Dovoljan je umoran osmijeh na kraju smjene. Dovoljan je uzdah kada se vrata hitne službe ponovo otvore.
To razumiju samo oni koji su barem jednom dočekali zoru na poslu umjesto u svom krevetu. Samo oni koji znaju osjećaj kada izlaze iz bolnice dok se grad budi.
Kada ljudi žure na posao, a vi žurite prema jastuku.
Kada sunce izlazi, a vaše tijelo tek tada dobija dozvolu za odmor.
Dežurstva nisu samo radni sati upisani u raspored. Ona su posebna životna kategorija. Ostavljaju tragove koje ne vidi svako. Mijenjaju navike, odnose, zdravlje i pogled na život.
I zato umor poslije dežurstva ne treba skrivati. Nije to znak slabosti. To je dokaz da je neko još jednu noć proveo budan dok su drugi spavali.
Da je neko nosio odgovornost dok je ostatak svijeta odmarao. Da je neko još jednom platio cijenu profesije koja se ne mjeri samo satima rada, nego i godinama koje ostavlja iza sebe.
Preuzeto sa Ucimo medicinu
