Baš razmišljam kako je lažni moral možda najupadljivija, gotovo fenotipska karakteristika primitivizma. Nosi se kao nevidljiva uniforma, bez obzira na diplomu, adresu ili marku odjeće. Možeš ga sresti u skupim salonima jednako kao i u zadimljenim kafanama. Nije stvar u okolnostima, nego u širini duha ili njenom potpunom izostanku.
Lažni moral ne nastaje iz vrijednosti, nego iz potrebe da se vrijednosti odglume. To je ona vrsta ponašanja gdje su pravila stroga za druge, a fleksibilna za sebe, gdje se tuđe greške uvećavaju, a vlastite brižljivo guraju pod tepih. Mjesto gdje se etika koristi kao oružje, a ne kao kompas.
Najzanimljivije je to što takav moral često dolazi u paketu s uvjerenjem o vlastitoj ispravnosti. Bez sumnje, bez propitivanja. Kao da je glasniji stav automatski i dublji. Kao da ponavljanje istih fraza može zamijeniti istinsko razumijevanje.
Sto je moral glasniji, to je često prazniji.
Primitivizam se, zapravo, rijetko prepoznaje po neznanju. Mnogo češće po zatvorenosti. Po strahu od drugačijeg. Po potrebi da se sve što odudara proglasi pogrešnim, opasnim ili nemoralnim, jer ono što ne razumijemo najlakše je osuditi.
A ljubav?
Ljubav ne podnosi takve okvire. Ona ne trpi kruta pravila koja guše, niti priznaje autoritete koji joj određuju granice. Ljubav je po svojoj prirodi slobodna, radoznala i hrabra. Ona ne pita za dozvole i ne uklapa se u uske definicije.
Zato možda i jeste najveći neprijatelj lažnog morala.
Tamo gdje ima istinske ljubavi ima i razumijevanja i prostora i tišine u kojoj čovjek može biti ono što jeste, bez straha da će biti sveden na tuđe dimenzije.
I na kraju, možda je to jedini pravi test, ne koliko glasno braniš moral, nego koliko ti je srce otvoreno.
Lažni moral uvijek steže.
A ljubav. Ona uvijek pušta da se diše.
