Ljubav u doba korone – Part 4
Bilo je to doba u kome su jedni nosili skafandere, a drugi kravate. Jedni su ulazili u crvenu zonu bez garancije da će iz nje izaći zdravi i normalni, a drugi su ulazili u svoje bankovne racune bez garancije da će im savjest ikada proraditi. Naravno da nije proradila ni danas, a takodje nisu proradile ni drzavne institucije za istrage. Dok smo mi u kovid bolnicama, u improviziranim ratnim odjelima disali kroz maske po 24 sata i borili se za svaki život kao da je jedini na svijetu, negdje su drugi mjerili samo svoju profitnu mrežu. Jedni su brojali smrt i suze Drugi su brojali nule. I (ne)uradjene PCR testove. Pandemija je za neke bila tragedija. Za neke poslovni model. Pokvaren do srzi. Profiterski do kosti.
Lažni PCR testovi su se prodavali kao ulaznice za svijet bez ograničenja. Papir je imao veću vrijednost od istine. Negdje je rezultat bio poznat prije nego što je bris uzet. Negdje je pečat bio važniji od nauke. Istina je postala tehnički detalj, a zarada strateški cilj. Iz pepela straha i tuge nicale su danasnje profiterske imperije. Ne od znanja. Ne od rada i casti, nego od mutne vode u kojoj se najlakše lovi. Padali smo od iscrpljenosti u crvenoj zoni, gledali kako ljudi odlaze sami, držali telefone umjesto ruku nase porodice. Nosili smo isti vizir satima, isto odijelo danima, isti teret mjesecima. Isti strah godinama. Drugi su nosili samo jedno breme, gdje deponovati sav taj novac i kako ga uloziti.
Jedni su umirali spašavajući živote. Drugi su slavili najbolju poslovnu godinu.
Biznis stoljeca.
Virus je napadao pluća. Pohlepa je napadala dušu.
Razlika je bila u tome što se virus mogao dokazati testom. Ovo drugo se dokazivalo tišinom, luksuzom i iznenadnim “uspjehom”. Stvarnost je postala posebno ocigledna, nakon rata.
Kako objasniti da su jedni skidali maske sa krvavim tragovima na licu, a drugi stavljali nove fasade na svoje zgrade? Dok su jedni gubili svaku nadu, drugi su zidali carstva. Na haram novcima.
I dan danas, dok su sjećanja na strah, respiratore i umor još svježa kod onih koji su bili na prvoj liniji, oni drugi i dalje žive mirno. Prosipaju lafinu, znajuci da inspekcije i drzavne agencije nikada nisu uradile nista. Pa jos glume teske postenjacine na drustvenim mrezama. Uživa se u vikendicama, automobilima i sigurnosti stečenoj u vremenu kada je sigurnost bila najskuplja roba.
Novac zarađen na tuđem strahu ima čudnu osobinu, dugo traje, ali nikada ne postaje potpuno čist. Uvijek postoje svjedoci ljudske lazi i mizerije.
I zato danas, dok neki još nose nevidljive ožiljke, drugi i dalje uživaju u onome što su tada stekli.
Ne zato što su više radili.
Nego zato što su znali gdje je granica savjesti i odlučili su svjesno da je pređu.
Haram vam bila svaka suza onih sto su izgubili voljene i svaka kap znoja postenog covjeka…
P.S. Svaka slicnost sa stvarnim likovima i dogadjajima je samo slucajna i plod je maste.
