Postoji posebna vrsta akademske „genijalnosti“ koja ne počiva na idejama, radu ni naučnoj radoznalosti, već na logistici. Ta logistika se sastoji od mladih ljekara, specijalizanata, asistenata, članova porodice i kordona sluga.
Takvi profesori ne grade karijeru na znanju. Oni je grade na tuđem vremenu.
Naravno, ne govorim o pravim profesorima, onima koji su istinski mentori, koji znaju stati iza svojih saradnika, koji potpisuju rad tek kada su ga zaista stvarali zajedno. To je danas rijetkost.
Ovdje je riječ o onoj drugoj kategoriji, tzv. akademskim sultanima. Naučni rad je postao porodična manufaktura. U toj strukturi sve funkcioniše savršeno hijerarhijski. Mladi ljekar skuplja podatke, piše rad, prevodi, sređuje reference, odgovara recenzentima. Profesor daje naslov. I naravno svoje ime na prvom mjestu.
U idealnom scenariju, član porodice „slučajno“ postaje koautor. Supruga statističar bez statistike, sin saradnik bez prisustva, rođak uključen u projekat koji nikad nije vidio.
Pitam se gdje je tu akademska etika? To je predmet koji se itekako danas predaje, ali se rijetko polaže.
Ovdasnji profesori, cast izuzecim, danas imaju kordon robova u bijelim mantilima. Ako posmatrate strukturu takvog sistema, podsjeća na mali sultanov dvorac. Profesor u centru, oko njega odred mladih ljekara vrijednih, ambicioznih, ali uplašenih. Svi zavise od potpisa. Od preporuke. Od odobrenja za specijalizaciju. Od ocjene. Sistem danas ne počiva na mentorstvu, nego na strahu. Na ucjeni. Ne napreduje najtalentovaniji, nego oni najposlušniji. Kritičko mišljenje se doživljava kao izdaja, a samostalnost kao neposluh. Ironično, bas takvi profesori često drže predavanja o liderstvu, o timskom radu i profesionalnoj etici. Dajte molim vas.
Danas postoji akademska inflacija titula i profesorskih zvanja. Zanimljivo je kako CV takvih ljudi raste eksponencijalno. Desetine radova godišnje. Projekti. Učešća. Predavanja. Čovjek bi pomislio da je riječ o geniju renesanse. Zapravo je riječ o efikasnom sistemu sluga. Mladi ljekari pišu noću, nakon dežure. Profesor objavljuje danju, na konferenciji.
Razlika između mentora i eksploatatora je jednostavna. Mentor dijeli zasluge. Eksploatator dijeli zadatke, k’o sultan.
Tu je jos i prodično nasljeđe titule. Najapsurdniji dio je kada akademska titula postane oblik nasljedstva. Djeca profesora lakše dobijaju prilike, projekte, asistentska mjesta. Ne zato što su nužno loša, nego zato što startuju nekoliko stepenica iznad svih ostalih. Meritokratija tada postaje mit, a mladi ljekar bez „prezimena“ shvata da mora biti dvostruko bolji da bi bio upola vidljiv.
I na kraju da nije tragicno bilo bi smijesno.
Naravno, sve je to slučajno. Slučajno se isti krug ljudi potpisuje na svim radovima. Slučajno su mladi autori uvijek na zadnjem mjestu. Slučajno profesor nikada nema vremena za pisanje, ali uvijek ima vremena za potpisivanje.
I slučajno svi ćute.
Jer sistem nagrađuje lojalnost, ne istinu.
Gdje je rješenje?
Rješenje nije u rušenju autoriteta, nego u njegovom redefinisanju. Profesor je onaj koji stvara bolje od sebe, a ne poslušnije od sebe. Onaj koji gura mlađe naprijed, čak i kada to znači da će jednog dana oni zasjati više.
Istinski akademski autoritet ne treba kordon sluga i duznika. Ne treba dvorsku stražu. Ne treba porodični konzorcij. On ima učenike koji ga poštuju, ne zato što to moraju, nego zato što žele.
Danas je najteže biti profesor na svoj račun.
Najteze, ali je mnogo vrijednije i postenije od danasnjih laznjaka.
