Stariji doktori često ponižavaju mlađe ne zbog znanja, već zbog odnosa prema moći. U pozadini takvog ponašanja obično se ne nalazi profesionalna superiornost, nego nesigurnost. Medicina se brzo mijenja, smjernice se ažuriraju, tehnologija napreduje, a mlađe generacije prirodno dolaze s novim znanjem. Kod nekih starijih to izaziva strah od gubitka autoriteta, pa umjesto učenja biraju dominaciju.
Veliku ulogu ima i hijerarhijska tradicija. Mnogi su i sami bili ponižavani u periodu specijalizacije i to su internalizirali kao normalan obrazac „kaljenja“. Tako se poniženje prenosi s generacije na generaciju, iako ne stvara bolje ljekare, već slomljene ili ogorčene ljude. Dodatno, dio starijih doktora poistovjećuje strah s poštovanjem, vjerujući da bez zastrašivanja neće biti shvaćeni ozbiljno. Dugogodišnje izgaranje u sistemu koji rijetko nagrađuje kvalitet, a često kažnjava savjest, može umor pretvoriti u cinizam koji se najlakše istrese na mlađima.
Važno je razumjeti da ovakvo ponašanje nema veze s kvalitetom medicine. Najbolji mentori rijetko ponižavaju, jer znaju da se autoritet gradi znanjem, dosljednošću i karakterom, a ne strahom. Ponižavanje je znak slabosti, a ne snage. Doktor koji je siguran u sebe nema potrebu da umanjuje druge.
Psihološka zaštita počinje odbijanjem da se poniženje shvati lično. Takvo ponašanje više govori o onome ko ga ispoljava nego o onome ko ga trpi. Važno je razdvojiti sadržaj od tona: ako u kritici postoji korisna informacija, uzeti je, a agresivan način isporuke odbaciti. Takođe, ne treba tražiti potvrdu vrijednosti od ljudi koji autoritet grade kroz strah, jer je oni nikada neće dati.
U profesionalnoj komunikaciji odgovor treba biti miran, jasan i usmjeren na sadržaj. Umjesto opravdavanja, korisno je tražiti preciznost. Kada se kritika iznosi na neodređen ili ličan način, traženje konkretne greške ili kliničkog argumenta vraća razgovor na profesionalni teren i skida emocionalnu komponentu. Time se zadržava dostojanstvo bez ulaska u konflikt.
Važno je razlikovati zahtjevnog mentora od toksične osobe. Težak mentor kritikuje rad, a ne ličnost, dosljedan je u kriterijima i s vremenom doprinosi profesionalnom razvoju. Toksična osoba ponižava javno, mijenja pravila, uživa u hijerarhiji i iza sebe ostavlja osjećaj umanjenosti, a ne rasta. Prvog vrijedi istrpjeti radi znanja, dok drugog treba emocionalno isključiti i kontakt svesti na minimum.
U medicini autoritet koji traje uvijek počiva na kompetenciji i karakteru. Kada nedostaje jedno od to dvoje, autoritet se pokušava nadomjestiti glasnoćom i ponižavanjem.
