Postoji jedna zanimljiva društvena pojava. To su ljudi koji su za sve u životu “transparentni” osim za sebe.
Pravi, otvoreni ljudi bar ne troše energiju na glumu. Oni su već riješili unutrašnji sastanak sa samim sobom. Pečat udaren, idemo dalje.
Onda dolazi druga kategorija. To su LATENTNI šampioni samoprevare. To su ti ljudi koji žive kao da su stalno na audiciji za ulogu “Najveći sam protivnik onoga što zapravo jesam”.
Njihova životna filozofija je što više buke praviš protiv nečega, manja je šansa da će neko posumnjati da si ti baš tu negdje.
To su oni što će prvi da se zgroze, prvi da komentarišu, prvi da dijele moralne lekcije.
I naravno zadnji da se pogledaju u ogledalo bez filtera.
Paradoks je poprilicno jednostavan. Slobodni, otvoreni ljudi žive svoj život, a ovi drugi žive tuđi.
I zato nije stvar u tome ko je kakav, nego ko je iskren.
Jer licemjerje je jedina “orijentacija” koja stvarno ide na živce. Bar meni.
U prevodu pravi pederi su mi uvijek bili drazi, od ovih latentnih.
Dobro jutro.
