Postoji jedna neobična pojava na Medicinskom fakultetu. Student dođe na ispit da pokaže da je savladao osnove medicine, a profesor ga ponekad ispituje kao da sutra preuzima tercijarni centar za rijetke bolesti.
„Ne znate najnoviju podjelu podtipova?“ Naravno da ne zna. Student je.
I to je sasvim u redu.
Medicinsko znanje ima nivoe: student, specijalizant, specijalista i subspecijalista ne mogu i ne trebaju imati istu dubinu znanja.
Od studenta se traži temelj, a ne krov
Student medicine treba razumjeti definiciju bolesti, etiologiju, patofiziologiju, tipičnu kliničku sliku, osnovni dijagnostički algoritam i principe liječenja.
Specijalizant već mora znati mnogo više: diferencijalnu dijagnozu, složenije terapijske odluke, aktuelne smjernice, posebne kliničke situacije i komplikacije.
Specijalista mora sve to primijeniti na stvarnog pacijenta koji, kao što medicina redovno demonstrira, nije uvijek pročitao poglavlje po kojem bi trebao imati simptome.
A subspecijalista?
Od njega s razlogom očekujemo detalje vlastite oblasti, najnovije klasifikacije, rijetke entitete, specifične terapijske strategije i nijanse koje čovjek stiče godinama rada.
Zato se to, između ostalog, i zove subspecijalizacija.
Da je student sve to morao znati na trećoj ili četvrtoj godini, mogli smo preskočiti i specijalizaciju i subspecijalizaciju.
„Kaze profesor ali ja to pitam…“
Naravno da profesor smije studentu pokazati nešto iznad njegovog trenutnog nivoa. To se zove učenje.
Problem nastaje kada se ono što je iznad očekivanog nivoa pretvori u kriterij prema kojem se procjenjuje zna li student medicinu. I moze li dobiti sesticu.
Tu više ne provjeravamo temeljno znanje. Provjeravamo koliko se student približio našem vlastitom području ekspertize.
A profesor koji se dvadeset ili trideset godina bavi jednom oblašću ima jednu malu profesionalnu opasnost, može zaboraviti koliko je vremena trebalo njemu da nauči sve ono što danas smatra „osnovnim“.
„Kako ovo ne znate?“ Pa vrlo jednostavno. Vi se time bavite dvadeset godina.
On se time bavio prošlog utorka od 17 do 21 sat, jer je u srijedu morao učiti nefrologiju.
Teško pitanje nije automatski dobro pitanje
Najteže pitanje na ispitu nije nužno i najbolje pitanje.
Profesor kad hoce može za nekoliko sekundi pronaći detalj koji student ne zna. To nije naročito teško. Treba pronaci ono sto student zna. Najlakse je nekoga demoralisati i demotivisati, poniziti i napraviti neznalicom. Ljudima treba dati sansu, dati motiv. Nikada ne znamo kako nase ponasanje i nas pristup studentima utoce na ljudske sudbine. I zbog cega se možemo pokajati.
Pred profesorom je osoba koja tek gradi medicinsko znanje, a preko puta nje sjedi neko ko je isto područje proučavao godinama. Rezultat tog intelektualnog dvoboja prilično je predvidiv.
Mnogo je veća nastavna vještina utvrditi:
Razumije li student bolest?
Može li povezati simptome i patofiziologiju?
Prepoznaje li ozbiljno stanje?
Zna li šta prvo treba uraditi?
Zna li kada nešto ne zna i kada treba tražiti pomoć iskusnijeg kolege?
To su pitanja od kojih jednog dana može zavisiti pacijent. To su pitanja na kojima pociva dobar doktor. I pitanja od kojih zavisi neciji zivot sutra.
Naziv četvrte podgrupe treće klasifikacije necega možda ipak malo rjeđe.
Profesor ne treba pokazati koliko on zna
To smo već pretpostavili. Zato sjedi s te strane stola.
Dobar profesor treba otkriti koliko student zna na nivou na kojem se trenutno nalazi i pomoći mu da napravi sljedeći korak.
Studentu treba dati temelj.
Specijalizantu širinu.
Specijalisti dubinu.
Subspecijalisti detalje.
A akademiku bi, uz sve navedeno, dobro došla još jedna vještina: osjećaj mjere.
Vrhunsko znanje nije sposobnost da postavimo pitanje na koje student neće znati odgovor. Takvo pitanje može pronaći gotovo svako.
Vrhunsko obrazovanje je sposobnost da prepoznamo šta student u toj fazi obrazovanja mora znati, šta bi bilo dobro da zna, a šta će imati godine da nauči.
Student nije mali subspecijalista. On je budući ljekar koji tek gradi temelje.
A ako od temelja odmah zahtijevamo da bude krov možda problem ipak nije u građevinskom materijalu.
Možda je u nama.
