Zato što sistem koji ne razlikuje znanje od neznanja, odgovornost od neodgovornosti i rad od nerada, prije ili kasnije počinje ugrožavati pacijente.
Najveći problem nije samo u tome što neznalica nešto ne zna. Svako nešto ne zna. Problem nastaje kada čovjek koji ne zna nije svjestan da ne zna, a ipak dobije autoritet da odlučuje, podučava ili procjenjuje onoga ko zna.
Tada se događa nekoliko opasnih stvari. Znanje postaje manje važno od podobnosti.
Odgovornost postaje teret, jer odgovoran čovjek provjerava, razmišlja i preuzima posljedice.
Neradnik postaje „snalažljiv“, a onaj koji radi savjesno postaje „komplikovan“ jer je dosljedan i insistira na pravilima.
Čestit čovjek postaje problematičan zato što ne pristaje na prečice, laži i manipulacije.
Umjesto da se greška ispravi, često se napada onaj koji je na nju ukazao. Autoritet se počinje graditi funkcijom, vezama i poslušnošću, umjesto znanjem i rezultatima. Nazalost u medicini je posljedica mnogo ozbiljnija nego u većini drugih grana, jer ovdje nije riječ samo o tome ko će dobiti bolju poziciju ili ko će biti više cijenjen. Ovdje između nečijeg ega i posljedica stoji čovjek, odnosno pacijent.
Pacijent ne smije biti kolateralna šteta nečije sujete, neznanja, političke podobnosti, lijenosti ili potrebe da se zaštiti vlastita greška ili neko sa vlasti.
I postoji još jedan paradoks. Što je savjestan ljekar odgovorniji, to će više preispitivati svoje odluke.
Što je neznalica manje svjesna svojih ograničenja, to će često djelovati samouvjerenije.
Zato se ponekad dogodi da se kompetentan čovjek nađe u dilemi, a nekompetentan čovjek u potpunoj sigurnosti. Ono što je posebno opasno jeste kada institucija počne nagrađivati ovu drugu pojavu.
Tada se stvara kultura u kojoj se ne pita:
„Ko zna?“nego: „Ko je naš?“
Ne pita se: „Ko je odgovoran?“ nego:„Ko će šutjeti?“
I ne pita se: „Šta je najbolje za pacijenta?“
nego: „Kako da zaštitimo sistem i ljude unutar njega?“
Tu počinje moralni i profesionalni raspad sistema.
Zdrav sistem ne mora biti savršen, ali mora imati jednu ključnu osobinu, mora biti sposoban prepoznati grešku, zaštititi onoga ko na grešku upozori i staviti interes pacijenta iznad interesa pojedinca.
Kada se počne kažnjavati savjest, a nagrađivati podobnost, ljudi koji znaju počinju šutjeti, ljudi koji rade počinju se povlačiti, a oni koji ne znaju dobijaju sve veći prostor.
A onda više nije ugrožen samo dobar ljekar. Nije ugrozena medicina. Ugrožen je pacijent. I možda je najtačnija rečenica:
“Najopasniji sistem nije onaj u kojem postoje neznalice. Neznalice postoje svuda. Najopasniji je sistem koji neznalicama daje autoritet, neradnicima nagradu, poštenima pravi problem, a odgovornima ne pruža zaštitu. U ovakvom sistemu cijenu tuđe nesposobnosti na kraju plaća onaj koji nema pravo na grešku, a to je pacijent.”
