{"id":4220,"date":"2026-06-06T08:36:29","date_gmt":"2026-06-06T08:36:29","guid":{"rendered":"https:\/\/doktorica.org\/?p=4220"},"modified":"2026-06-06T08:44:22","modified_gmt":"2026-06-06T08:44:22","slug":"dezurstvo-u-tri-ujutro-osmijeh-koji-krije-hiljadu-neizgovorenih-rijeci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/2026\/06\/06\/dezurstvo-u-tri-ujutro-osmijeh-koji-krije-hiljadu-neizgovorenih-rijeci\/","title":{"rendered":"De\u017eurstvo u tri ujutro: Osmijeh koji krije hiljadu neizgovorenih rije\u010di"},"content":{"rendered":"
\n\n\n

Umor poslije de\u017eurstva ne treba skrivati. Nije to obi\u010dan umor koji se rije\u0161i jednom kafom, jednim slobodnim danom ili du\u017eim spavanjem tokom vikenda. To je umor koji se godinama talo\u017ei poput slojeva sedimentnih stijena. Nekada se pitam koliko dugo \u0107emo biti stijene?<\/p>\n\n\n\n

Svako de\u017eurstvo ostavi po jedan nevidljivi trag. Negdje novu boru oko o\u010diju. Negdje pokoji sijedi pramen. Negdje po\u010detak aterosklerotskog plaka koji \u0107e se jednog dana pojaviti na ultrazvuku kao ne\u017eeljeni suvenir profesionalnog \u017eivota. Pitam se da li smo ispravno odabrali?<\/p>\n\n\n\n

Najvi\u0161e tragova ipak ostane na du\u0161i. Tamo se ne pi\u0161u bilje\u0161ke. Tamo se pi\u0161u romani. Uglavnom drame. \u010cesto tragedije. I vrlo rijetko poneka komedija. <\/p>\n\n\n\n

Ljudi \u010desto vide zdravstvenog radnika kada ulazi na posao. Vide ga kroz hrpu para, kroz plave koverte. Vide ga u urednoj uniformi, sa osmijehom i prividnom energijom. Ne vide ga kada izlazi nakon dvadeset \u010detiri sata rada. Kao zombi. Ne vide kako sjedi u automobilu nekoliko minuta prije nego \u0161to krene ku\u0107i, jer poku\u0161ava sabrati misli, pla\u0161e\u0107i se da ne zaspi za volanom dok se vozi ku\u0107i.  Ne vide kako zaboravlja gdje je ostavio klju\u010deve, telefon ili nao\u010dale. Ne vide kako mu treba nekoliko sekundi da se sjeti koji je dan u sedmici. Tu su jo\u0161 i uku\u0107ani, koje uglavnom nije briga koliko smo radili. SVako tra\u0107i svoje. <\/p>\n\n\n\n

Niko ne pita radimo li nedjeljom. Radimo. Niko ne pita radimo li praznicima. Radimo.<\/p>\n\n\n\n

Niko ne pita jesmo li bili budni cijelu no\u0107. Jesmo.<\/p>\n\n\n\n

Niko ne pita imamo li glavobolju, bolove u vratu. Niko ne zna taj osje\u0107aj kad noge bride od umora. <\/p>\n\n\n\n

Niko ne pita koliko puta smo tokom jedne smjene morali donijeti odluku koja mo\u017ee promijeniti ne\u010diji \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

A takve odluke dolaze upravo onda kada je mozak najumorniji.<\/p>\n\n\n\n

No\u0107ne smjene su posebna vrsta isku\u0161enja i patnje. I danas proklinjem osobu koja je smislila 24 satno de\u017eurstvo. To je poseban zlo\u010din. Priroda je \u010dovjeka stvorila da no\u0107u spava. Organizam tada usporava, hormoni se mijenjaju, srce radi druga\u010dijim ritmom, a mozak tra\u017ei odmor. Me\u0111utim, bolnica ne poznaje biolo\u0161ki sat. Infarkt ne pita koliko je sati. Astmati\u010dni napad ne \u010deka jutarnju smjenu. Krvarenje ne po\u0161tuje vikende.<\/p>\n\n\n\n

Zbog toga zdravstveni radnici ostaju budni dok ostatak grada spava.<\/p>\n\n\n\n

I tu po\u010dinje borba izme\u0111u profesionalne odgovornosti i ljudskih granica.<\/p>\n\n\n\n

Negdje oko dva ili tri sata ujutro nastupa period koji bi se mogao nazvati “zona sumraka”. O\u010di se same zatvaraju. Koncentracija opada. Kafa vi\u0161e nema farmakolo\u0161ki efekat nego emocionalni. Pijete je jer pogre\u0161no vjerujete da poma\u017ee. Mozak funkcioni\u0161e na osnovu sje\u0107anja da je nekada pomagala. A adrenalin \u0161iba. Kortizol luduje jos dest narednih dana. <\/p>\n\n\n\n

Tada se otvore vrata. Dolazi kolega. Vodi pacijenta. U tri ujutro.<\/p>\n\n\n\n

Na licu vam se pojavi osmijeh. Morate biti profesionalac. <\/p>\n\n\n\n

Va\u0161 osmijeh govori:  “Naravno, pogledat \u0107emo pacijenta.”<\/p>\n\n\n\n

Ali iza tog osmijeha skriva se \u010ditava biblioteka neizgovorenih misli.<\/p>\n\n\n\n

Najradije biste rekli mnogo toga. Niko ne zna \u0161ta sve ostane neizgovoreno. <\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda \u010dak i ne\u0161to \u0161to nije za objavljivanje.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, medicina je profesija samokontrole. Pa se samo nasmije\u0161ite. Kolega se nasmije\u0161i. Oboje znate istinu.<\/p>\n\n\n\n

Oboje glumite da je sve normalno.<\/p>\n\n\n\n

Pacijent nema pojma da upravo prisustvuje jednom od najstarijih rituala zdravstvenog sistema, susretu dva iscrpljena \u010dovjeka koji poku\u0161avaju izgledati funkcionalno.<\/p>\n\n\n\n

To je posebna vrsta glume za koju se ne dodjeljuju nagrade.<\/p>\n\n\n\n

De\u017eurstva ne ostavljaju posljedice samo na tijelu. Ona polako mijenjaju \u017eivot. Porodica ru\u010da bez vas. Djeca odrastaju dok ste na poslu. Ro\u0111endani prolaze. Praznici prolaze. Godi\u0161njice prolaze.<\/p>\n\n\n\n

Vremenom po\u010dinjete ra\u010dunati dane druga\u010dije od ostalih ljudi.<\/p>\n\n\n\n

Ne dijelite vrijeme na ponedjeljak, utorak i srijedu.<\/p>\n\n\n\n

Dijelite ga na “prije de\u017eurstva” i “poslije de\u017eurstva”.<\/p>\n\n\n\n

Planiranje \u017eivota postaje gotovo nemogu\u0107e. Kada prijatelji organizuju dru\u017eenje, prvo gledate raspored smjena. Kada porodica planira putovanje, prvo gledate raspored smjena. Kada \u017eelite oti\u0107i na pregled kod vlastitog ljekara, opet gledate raspored smjena.<\/p>\n\n\n\n

Paradoksalno, ljudi koji brinu o zdravlju drugih \u010desto najmanje vremena imaju za vlastito zdravlje. Jo\u0161 jedna stvar koju mnogi ne razumiju jeste neizvjesnost.<\/p>\n\n\n\n

Svako de\u017eurstvo po\u010dinje isto.<\/p>\n\n\n\n

Nikada ne znate kako \u0107e zavr\u0161iti.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017ee biti mirna no\u0107.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017ee biti no\u0107 koju \u0107ete pamtiti godinama.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017ee biti slu\u010daj koji \u0107ete prepri\u010davati kolegama.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017ee biti pacijent kojeg nikada ne\u0107ete zaboraviti.<\/p>\n\n\n\n

U tome i jeste te\u017eina ovog posla.<\/p>\n\n\n\n

Voza\u010d autobusa zna svoju rutu. Nastavnik zna svoj raspored \u010dasova. Ra\u010dunovo\u0111a zna koliko ga dokumenata \u010deka.<\/p>\n\n\n\n

U bolnici ni\u0161ta nije sigurno.<\/p>\n\n\n\n

Telefon mo\u017ee zazvoniti svakog trenutka. A sa svakim pozivom dolazi nova pri\u010da.<\/p>\n\n\n\n

Nova odgovornost.<\/p>\n\n\n\n

Nova neizvjesnost.<\/p>\n\n\n\n

Zato ljudi koji nikada nisu radili de\u017eurstva \u010desto te\u0161ko razumiju njihov stvarni teret. Oni vide samo broj sati. Me\u0111utim, problem nije samo u satima.<\/p>\n\n\n\n

Problem je u intenzitetu. U stalnoj pripravnosti.<\/p>\n\n\n\n

U \u010dinjenici da se nikada potpuno ne opustite.<\/p>\n\n\n\n

\u010cak i kada sjednete na nekoliko minuta, dio mozga ostaje budan i oslu\u0161kuje hodnik, telefon, monitor ili zvono. To stanje traje satima. Ponekad godinama.<\/p>\n\n\n\n

I onda se neko za\u010dudi kada zdravstveni radnik izgleda umorno.<\/p>\n\n\n\n

Dru\u0161tvo ponekad o\u010dekuje da nakon neprospavane no\u0107i budete nasmijani, produktivni, ljubazni, koncentrisani, emocionalno stabilni i fizi\u010dki odmorni. Drugim rije\u010dima, o\u010dekuje se da budete kombinacija olimpijskog sportiste, zen monaha i robota najnovije generacije.<\/p>\n\n\n\n

Ako poka\u017eete umor, neko \u0107e re\u0107i da ste neraspolo\u017eeni. <\/p>\n\n\n\n

Ako priznate iscrpljenost, neko \u0107e re\u0107i da se \u017ealite.<\/p>\n\n\n\n

Ako ka\u017eete da je te\u0161ko, neko \u0107e odgovoriti da ste sami birali profesiju.<\/p>\n\n\n\n

Da, birali smo profesiju.<\/p>\n\n\n\n

Nismo birali hroni\u010dni nedostatak sna.<\/p>\n\n\n\n

Nismo birali biolo\u0161ke posljedice rada no\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Nismo birali \u010dinjenicu da ljudski organizam nije projektovan za beskona\u010dnu budnost.<\/p>\n\n\n\n

Nau\u010dna istra\u017eivanja ve\u0107 godinama upozoravaju da dugotrajan rad u no\u0107nim smjenama pove\u0107ava rizik od kardiovaskularnih bolesti, metaboli\u010dkih poreme\u0107aja, poreme\u0107aja sna, anksioznosti i profesionalnog sagorijevanja. Me\u0111utim, zdravstveni radnici \u010desto nastavljaju dalje jer sistem mora funkcionisati.<\/p>\n\n\n\n

Pacijenti ne mogu \u010dekati. Bolest ne pravi pauzu. Zato ni de\u017eurstva ne prestaju.<\/p>\n\n\n\n

Mo\u017eda je upravo zato izme\u0111u zdravstvenih radnika stvorena posebna vrsta razumijevanja. Ne treba mnogo rije\u010di. Dovoljan je pogled preko \u0161olje kafe u \u010detiri ujutro. Dovoljan je umoran osmijeh na kraju smjene. Dovoljan je uzdah kada se vrata hitne slu\u017ebe ponovo otvore.<\/p>\n\n\n\n

To razumiju samo oni koji su barem jednom do\u010dekali zoru na poslu umjesto u svom krevetu. Samo oni koji znaju osje\u0107aj kada izlaze iz bolnice dok se grad budi.<\/p>\n\n\n\n

Kada ljudi \u017eure na posao, a vi \u017eurite prema jastuku.<\/p>\n\n\n\n

Kada sunce izlazi, a va\u0161e tijelo tek tada dobija dozvolu za odmor.<\/p>\n\n\n\n

De\u017eurstva nisu samo radni sati upisani u raspored. Ona su posebna \u017eivotna kategorija. Ostavljaju tragove koje ne vidi svako. Mijenjaju navike, odnose, zdravlje i pogled na \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

I zato umor poslije de\u017eurstva ne treba skrivati. Nije to znak slabosti. To je dokaz da je neko jo\u0161 jednu no\u0107 proveo budan dok su drugi spavali.<\/p>\n\n\n\n

Da je neko nosio odgovornost dok je ostatak svijeta odmarao. Da je neko jo\u0161 jednom platio cijenu profesije koja se ne mjeri samo satima rada, nego i godinama koje ostavlja iza sebe.<\/p>\n\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n<\/figure>\n\n\n\n

Preuzeto sa Ucimo medicinu <\/a><\/p>\n\n\n<\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Umor poslije de\u017eurstva ne treba skrivati. Nije to obi\u010dan umor koji se rije\u0161i jednom kafom, jednim slobodnim danom ili du\u017eim spavanjem tokom vikenda. To je umor koji se godinama talo\u017ei poput slojeva sedimentnih stijena. Nekada se pitam koliko dugo \u0107emo biti stijene? Svako de\u017eurstvo ostavi po jedan nevidljivi trag. Negdje novu boru oko o\u010diju. Negdje …<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":4223,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[3,1,15],"tags":[1055,1019,994],"class_list":["post post-4220","anons"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4220","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=4220"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4220\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":4225,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/4220\/revisions\/4225"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/4223"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=4220"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=4220"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/doktorica.org\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=4220"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}