O LJUDIMA NE TREBA SUDITI PO LICIMA VEĆ PO SRCIMA
Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam svladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao janjetom i vukom, a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi.
I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo “ja” i površnosti zvanih “vi”-zato ne vidimo tajne duha u svome “ja”, niti tajne duha u “vi”.
Što možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem vam, a možda su riječi moje veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi:
Ono što vidimo očima samo je oblak koji zaklanja ono što treba da vidimo dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima.
Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji je od njih veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine.
Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudnog govora, iako su prepuni umnosti i osjećaja.
Također je mnogo onih koje vrijeđaš zbog ružna izgleda i nedolična života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima već po srcima.
Zato me ne smatraj neznalicom prije nego dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem prije nego oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.
Kahlil Gibran
