Ako čitate ovo pismo – znači da sam vam već stigla.
Sada ću početi da gunđam jer imam o čemu. Imam poprilično godina, ni sama se ne sjećam koliko. Vjerovatno sam postojala oduvijek. Svi govore: „Sreća, sreća…“ Jure u potrazi za mnom, traže, maštaju o meni. A ja se nigdje nisam ni skrivala. Uvijek sam pored, i samo čekam da me primjete. Ali, kako će me primjetiti, ako većina ni ne zna kako izgledam?
Najčešće me ne primjećuju, jer me svako zamišlja po svome. Za nekog sam torta sa šlagom, za nekog – uživanje u prirodi, za druge sam slava i bogatstvo, a za neke je sreća kad se nekome desi nesreća. Nažalost, postoje i takvi! Uzgred, određenog prebivališta nemam, lutam svijetom tražeći pristanište.
Rado bih se uselila kod nekog, kucam na sva vrata, ali me ne puštaju uvijek.
Nesreću svi, nekako, odmah prepoznaju, a mene, iz nekog razloga – ne. Znam, da me mnogi sami traže, mnogima sam bukvalno ispred nosa, ali najčešće obično prolaze pored, ne primjećujući me. Ili ne prepoznajući? Ili, možda me traže na drugom mjestu.
Na primjer mnogi traže sreću u braku. Ili na poslu. Ili u djeci. Naravno, i ja sam tu, pored. Ali, onda se ispostavlja ako vam se oduzme brak, posao ili djeca, nestaću zajedno sa njima i bićete nesrećni? Ali, to je pogrešno!
Sreća je prirodno stanje čoveka, samo da znate.
Mnogi sad sjede i razmišljaju :“Evo, kažu, bila su to srećna vremena…“ Ali, ako se sjetite kako su se onda ponašali – nisu sigurno u pravu! Oni su, i u ona srećna vremena, bili nečim nezadovoljni, svo vrijeme im je za sreću nešto nedostajalo. Tek sa godinama shvatili su, da sam to bila – ja! Samo, kasno je. Tako sjede, predajući se uspomenama.
A drugi samo maštaju šta im nedostaju za potpunu sreću.
Nekome kuće, stanovi, nekom automobili, nekom par miliona eura, nekom idealna ljubav… Pa, reći ću vam ovako: čovjeku uvek nešto nedostaje! Daj mu odmah sve što on želi – biće srećan mjesec – dva, posle navikne, i počeće ponovo željeti nešto, da bi ponovo bio potpuno srećan. Eh, teško je sa vama, ljudima… Koliko ste besmislica oko mene nagomilali.
Prošlost najčešće sažaljevaju, o budućnosti – brinu. A tamo gde su sažaljenje i brige, ja ne živim, nismo kompatibilni! Šta da se tu radi.
Evo šta ću vam reći:
Ako sad čitate moje pismo – znači da imate oči, i one vide. Nije li to sreća? Ako ste slijepi, i ako vam neko čita ovo pismo, znači da imate prijatelja. Kakva je to sreća! Disati, hodati, voljeti, gledati, osjećati… – da, sve je to sreća! Opada žuto lišće sa drveća – ljepota, sreća! Snijeg prekrio zemlju – čistoća, sreća! Žubore potoci, niče trava, cvijeta cvijeće – zar to nije sreća? Probudili ste se jutros, otvorili oči (jer neko nije), ustali ste na obje svoje noge (jer neko nije)… – zar je malo? Zar to nije sreća?
Uvijek sam pored vas!
Idem pored i šapućem: „Zaustavi se na tren i pogledaj oko sebe. Evo me, ja – tvoja sreća!“ Ali, nažalost, malo ko me čuje. Otkriću vam svoju veliku tajnu: vezana sam za vrijeme. Mene nema u prošlosti – to su samo uspomene. I u budućnosti mene nema – to su samo slatki snovi. Uvijek sam u sadašnjosti!
Sada se obraćam vama, ljudima:
Pustite me unutra, umorila sam se lutajući svijetom bez pristaništa. Hajde da živimo po zakonu: „Čovjek je vlasnik svoje sreće!“. Samo o tome i sanjam, da dođem kod nekog i ostanem čitav život sa njim. Pa, bar na tren zaustavite svoje vječito trčanje, osvrnite se i odmah ćete me ugledati. I ako želite, ispričajte o meni svojim prijateljima, onima koji su vam posebno dragi. Neka i oni usliše moj očajnički vapaj! Učinićete dobro djelo, a i njima će biti drago. I ko zna… možda će i da usliše, i da ugledaju…i mene, napokon, primjete.
I biće nam svima- Sreća!
Natalija Laketić